Matica hrvatska na Interliberu 2024.

Knjiga Kulturološki kvartet donosi izbor eseja Viktora Žmegača, prethodno objavljenih u listu Vijenac, u kojima autor u obliku kraćih zapisa promišlja širok raspon književnih, glazbenih, kulturnopovijesnih i intimnih tema. Viktor Žmegač podjednako upućeno i intrigantno piše i o naizgled trivijalnim ili sporednim kulturnim fenomenima, kao što su povijest detektivskoga romana, odnos između američkih i europskih filmova ili motiv bicikla u književnim djelima, i o temama koje pripadaju, uvjetno rečeno, visokoj kulturi, kao što su Krležini romani, Beethovenova glazba ili problemi književnoga kanona. Neovisno o području umjetnosti u koje je usmjerio svoj pronicavi pogled, u svim tekstovima do izražaja dolaze prepoznatljive odlike Žmegačeva pisma: iznimna erudicija, briljantna stilizacija i preciznost tumačenja. Knjiga je razdijeljena u četiri cjeline: Književnost, Gradovi, Glazba i Opće kulturološke teme, a posebno vrijedan dio izdanja čine autobiografski zapisi u kojima autor priziva sjećanja na djetinjstvo i školovanje u Slatini, Virovitici, Osijeku i Göttingenu, evocirajući osobe, knjige i događaje koji su obilježili njegov ulazak u svijet književnosti. Kulturološki kvartet književni je testament Viktora Žmegača, duboka i osobna zbirka zapisa u kojima jedan od intelektualnih velikana našega vremena ispisuje završne riječi o temama kojima se bavio čitav život.

Numizmatika živog i neživog završni je dio pjesničke trilogije Veljka Barbierija, započete naslovima Sto koraka po šumi (2009) i Sto šesnaest valova (2016), prethodno objavljenim u Matici hrvatskoj. U novoj zbirci pjesama u prozi Barbieri ispisuje zgusnute meditativne posvete mediteranskom krajoliku i njegovim arhetipskim znakovima: maslini, moru, buri, kozi, kruhu. U njegovoj poetskoj viziji Mediteran je prostor u kojemu se isprepliću i supostoje antičko i kršćansko, mitološko i religiozno, tvoreći istodobno krajolik koji je i stvaran i imaginaran. Antičkom i biblijskom sloju Barbieri pridodaje i svijet osobnih iskustava te odaje počast velikim prethodnicima (Petru Hektoroviću) ili osobama iz intimnoga kruga (ribar Koste Tućepjanin) u gesti sjetne rekapitulacije. Nove pjesme Veljka Barbierija potvrđuju njegov poetski opus kao uspio primjer „poetike zasnovane na erudiciji i empiriji“ (Tonko Maroević), a Boris Biletić u pogovoru naglašava da se u Barbierijevim pjesničkim prozama „svijet unutarnjih zdanja, mitologija, povijest i stvaran krajolik neprispodobiv spajaju u nadahnutom rukopisu“.

Kukavice su romaneskni prvijenac čuvenoga češkog pisca Josefa Škvoreckoga (1924–2012), koji je odmah po objavi 1958. postao politička tema broj jedan u Čehoslovačkoj. Autor je bio suočen s javnom hajkom te primoran na medijsku samokritiku, a roman je promptno povučen iz distribucije i zabranjen. Što se zamjeralo Škvoreckom? Prevelika sklonost „neprijateljskoj“ američkoj kulturi jer su stavovi glavnoga junaka i pripovjedača Dannyja Smiřickog, opsjednutog jazzom i  djevojkama, bili pljuska u lice društvenoj i političkoj klimi onoga vremena. Jednako je to bilo i prikazivanje crvenoarmejaca kao razularenih divljaka koji pustoše, siluju i kradu, kao i kritičan odnos prema ulozi komunistâ u poratnoj restauraciji svijeta. Radnja romana odvija se u posljednjih osam dana Drugoga svjetskog u gradiću Kostelecu, kada Nijemci uzmiču pred oslobodilačkim pohodima Crvene armije i američkih trupa. Kukavice donose sliku jedne ratom iscrpljene generacije, zlatne „protektoratne“ mladeži koja je u besmislu kolektivnoga martirija potratila neke od svojih najboljih godina. Ne želeći biti dio poratne euforije i pompe, Danny i njegovi prijatelji Benno, Lexa, Harýk, Fonda odbacuju uloge ratnih junaka. Njihovo mjesto nije u društvu kukavica, ali isto tako ni u društvu velikih heroja, oni odbija takvu dualnu podjelu svijeta ne bi li očuvali vlastitu samosvojnost.

Novi roman Pavla Pavličića Općinski pjesnik pripovijeda priču o životu Oktavijana Paveka, vukovarskoga pjesnika, čije pjesme imaju donekle fantastičnu sudbinu. Svima se, dok ih čitaju u Vukovaru, čine jako dobre, ali kada ih čitaju u drugim gradovima, čine se loše. Pripovjedač romana, Oktavijanov prijatelj i profesor književnosti, pišući o njegovoj poeziji pokušava objasniti ovaj neobični fenomen i dubinsku vezu koja postoji između prostora i književnosti. Uz to, i sam je Oktavijan Pavek iznimna osoba jer čim napusti Vukovar, odmah se razboli, a neobjašnjivo ozdravi čim se vrati u rodni grad. Čini se da je općinski pjesnik posebna biljka koja može živjeti samo na tlu na kojemu je izrasla, kao što njegove pjesme u punini mogu doživjeti samo oni koji se nalaze u istim vukovarskim krajolicima iz kojih izranjanju njegove pjesničke slike. Općinski pjesnik roman je o poeziji i o čitanju, o Vukovaru, o životu lokalnoga pjesnika koji je uz svoj rodni grad zauvijek povezan neobjašnjivom i tajnovitom vezom, i o pripovjedaču koji proučava književnost i pokušava odgonetnuti tajnu uspjeha i neuspjeha poezije Oktavijana Paveka.

U novoj knjizi Rakova djeca Nives Opačić odlučila se na iskorak te napisala knjigu koja, za razliku od dosadašnjih, nije u prvom redu posvećena riječima te njihovim poznatim i nepoznatim značenjima. U Rakovoj djeci dakako ima i toga, no omiljena jezikoslovka ovaj put pozornost je posvetila temama koje su joj osobno bliske, kao što su intimna značenja nekih osobnih imena, ljubav prema glazbi i glazbenicima, šetnje zagrebačkim kvartovima te sjećanja na davna mjesta njezine mladosti i djetinjstva. U znalački napisanoj i velikim dijelom autobiografskoj knjizi tako se isprepleću intimna rekapitulacija životnoga puta i nevjerojatno poznavanje kulturne povijesti Zagreba. U predgovoru autorica naglašava: „Tekstovi su to koji kroz mene povezuju jednu već pomalo zasjenjenu prošlost s današnjicom. Voljela sam i još uvijek volim prolaziti ulicama svojega grada sjećajući se nekih davnih zapisa o njemu iz pera hrvatskih književnika ili novinara, ali isto tako i običnih ljudi koje sam na nekim adresama ostavila i više ih na njima nisam našla. Ako je komu do takvih landranja po mjestima koja su svakomu dostupna (a ni dolazak do njih neće vas financijski uništiti), pridružite mi se, pa ćemo postati imaginarni suputnici.“

Slavko Kolar (1891–1963) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Najpoznatiji je po svojoj noveli Breza, koja ne samo da je dio obavezne školske lektire, nego je doživjela više kazališnih te vrlo uspješnu filmsku adaptaciju (redatelj Ante Babaja), jednako kao i novela Svoga tijela gospodar (redatelj Fedor Hanžeković). Slavko Kolar autor je i brojnih drugih uspješnih novela (Ženidba Imbre Futača, Mi smo za pravicu, Ili jesmo – ili nismo), kao i djela za djecu i mlade (Na leđima delfina, Jurnjava na motoru) te eseja i sličnih tekstova. Do sada ne postoji sveobuhvatan, kritički izbor iz cjelokupnog Kolarova stvaralaštva, što je ostvareno ovim izdanjem, objavljenim u sklopu kapitalne nacionalne književne biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti koji izdaje Matica hrvatska. Kolarova Izabrana djela sadrže njegove najznačajnije novele, humoreske, satire, eseje, feljtone, polemike, autobiografsko-memoarske tekstove te djela za djecu i mlade. Izbor tekstova napravio je Mario Kolar, koji je napisati i preglednu studiju o cjelokupnom Kolarovu stvaralaštvu te pregled njegova životopisa, a priredio je i izbor izdanja Kolarovih djela te izbor iz literature o njegovu životu i djelu. Ovim popratnim tekstovima predstavilo se novo čitanje Kolarova stvaralaštva, koje već dugo čeka na suvremenu reinterpretaciju. Uz poštivanje najviših tekstoloških načela, knjiga je popraćena i rječnikom te tumačem imena i izraza. Urednik knjige je Božidar Petrač.